Par misli o doping sredstvima…

Mnogi korisnici doping i sličnih sredstava će u situaciji kad im netko kaže ˝Ali postigao si sve to dobrim dijelom uz pomoć steroida.˝ reći: ˝A svi se fokusirate na te steroide…što je sa suzama, krvi i znojem koji sam prolio na treninzima, sa svim trudom koji sam uložio? Ha?! Nitko ne pita kako treniram i jedem, samo na doping mislite.˝.

 
Pa da, svaka tebi čast majstore što ti treniraš jako i naporno – kao da ostali ozbiljniji sportaši (koji ne koriste doping sredstva) sade papriku u teretani…bi li realno bio toliko velik i ˝napucan˝ bez dopinga? Bi li dizao kilaže koje dižeš bez steroida? Bi li mogao trenirati kako treniraš i oporavljati se toliko brzo bez dopinga? Bi li imao toliko obožavatelja na Facebooku, Instagramu ili čemu već da nemaš postotak masti ˝u minusu˝ i količinu mišića kao rasplodni bik?

 
Po mojem osobnom mišljenju, stvar je u sljedećem pa tko se uvrijedi, uvrijedi se:
Ljudi ne vole obično, što si ekstremniji imaš više pozornosti – cijelo nam je društvo takvo, zato smo nekad imali gladijatore, a danas imamo UFC, Mr. Olympiju Big Brother i slične fenomene koji služe ispiranju mozga ili zadovoljenju nekakvih potreba za agresivnosti ili nasiljem te potrebe za ekstremima. Koga će prosječna osoba koja pati od kompleksa manje vrijednosti ili nečeg sličnog (a hrpa je ljudi takvih htjeli to priznati ili ne), a nema pojma o treniranju i prehrani gledati?
Nekog ˝normalnog˝ sportaša ili čovjeka koji kao da je od stijene odvaljen sa strijacijama i venama po cijelom tijelu koji uz to ima građu bagera? Čovjeka koji pomjera relativno natprosječne kilaže ili čovjeka koji diže 3 X BW na čučnju?

Pritom, dakako, svaka čast izuzecima koji natprosječne rezultate postižu isključivo svojim snagama!

 
Razumijem ja da je doping dio profesionalnog sporta i jasno mi je da postoji populacija elitnih sportaša koji prehranjuju svoje obitelji time što izlažu svoja tijela i umove ekstremnim uvjetima; da, to je dio konzumerističkog i kapitalističkog dijela sportske scene koja doživljava moralnu i svaku drugu formu propadanja iz godine u godinu i u kojoj je najmanje bitan sportaš kao čovjek – ono sa čime imam problem jesu nakemijani mamlazi koji demonstriraju krivu tehniku izvođenja vježbi koja više liči na tutorial ˝Kako dobiti herniju?˝ nego na realan i pravilan trening, divljanje po treningu i slične životinjske forme ponašanja te time tobože promoviraju ˝sportski stil života˝ i nekakvu svoju ˝veličinu˝ kao sportaša.

Ističem sljedeće: Svaka čast tebi, korisniče doping sredstava, tko god bio, na tvojim rezultatima – no nemoj zavaravati ljude i tvrditi da su tvoji rezultati samo zbog tebe kao čovjeka – doping ti ogromnim dijelom omogućava ˝odijelo Supermana˝ koje imaš preko sebe i zbog kojeg dižeš što dižeš i imaš mišića koliko imaš i što ti tijelo podnosi treninge kakve podnosi i što, eventualno, dobivaš pozornost koju dobivaš. Nije to toliko rezultat tvoje brutalnosti, kvaliteta koje imaš kao čovjek ili tvojeg znanja i sposobnosti.

 
E sad, tko što voli nek’ izvoli – politika našeg kluba prema dopingu je poprilično očita iz ovog posta.