Osobine kvalitetnog trenera

Kvalitetu trenera određivat će međudjelovanje niza faktora; kao i u svemu, potrebna je određena doza ˝genetike˝, odnosno ˝učiteljski poziv˝, kontinuiran rad na sebi te ono najočitije, temeljito proučavanje materije u sklopu koje trener djeluje i pronalazak najpraktičnijih metoda prenošenja te materije na svoje ˝učenike˝. Dakako, ovo je najšturiji opis stanja stvari da se ne smaramo silnom teorijom (koje će i tako podosta biti u nastavku).

Disclaimer: ako Vam se ne čita uvod, preskočite naredna tri pasusa do onog glavnog dijela.

U ˝trenerske vode˝ ušao sam u svojevrsnoj prekretnici života prije nekakvih 6 i kusur godina; sve je to bilo sa solidnom dozom entuzijazma, idealizma i željom da se vidi najbolje u ljudima te im se isto tako pomogne u njihovu rastu i razvoju ne samo kao sportaša nego i kao ljudi. Kako sam jednim dijelom ˝pronašao sebe˝ u toj branši djelatnosti smatrao sam da ću moći sa svakim ˝učenikom˝ ostvariti sjajne rezultate i da će to sve ići divno i krasno; samo je pitanje moje želje i volje, jel’? Naravno, realnost života je da je svaki odnos, bio on ljubavni, poslovni, prijateljski ili ˝trenerski˝ ples za dvoje te da i od druge strane puno toga zavisi ma koliko se ja trudio.

Koju godinu prije te 2013. pristup informacijama nije bio kao danas i tadašnja generacija ˝fitness entuzijasta˝ te svih onih koji su bili rekreativno u teretanskim sportovima su većinom razmjenjivali informacije preko tadašnjeg ˝teretana foruma˝ i sličnih foruma. Puno se toga nije znalo, neki su ljubomorno čuvali informacije i dobar dio naučenog je išao ˝majmunskom metodom˝ – probaj, pa vidi! Doduše, priznajem da je ovo samo moj osobni dojam, ne ponosim se baš iznimnom ˝tehnološkom pismenošću˝ pa sam vjerojatno pojedine izvore u startu propustio zbog svojih manjkavosti.

Bilo kako bilo, to razdoblje mi je uz proučavanje hrpe materije, knjiga, članaka itd., bilo popločeno brojnim promašajima poput onih standardnih stvari gdje ˝treniraš˝ mjesecima, a nema napretka, radiš treninga leđa, a dobiješ upalu stražnje lože, nikad nisi čuo za ˝stražnje rame˝ pa do onih vrlo neugodnih promašaja poput išijasa zbog kojeg skoro tjedan dana ne ustaješ iz kreveta jer imaš osjećaj da ti je netko zabio usijani nož u kralježnicu i to ti se periodično ponavlja, a nemaš pojma zbog čega; pa su tu i bolna koljena i svašta-nešta. Ipak, kad nešto voliš i dalje si u tome i radiš, trudiš se i vremenom postaje bolje. Ono što shvatiš jest da ta nekakva, u ovom kontekstu možemo slobodno reći, životna iskustva i samostalnost u pristupu su nešto što dolazi upravo i samo kroz iskustvo – papir i diploma ti to ne mogu dati, ne može ti nitko ˝objasniti˝ kako je to, znaš kako je samo kad prođeš kroz to.

Uglavnom, ova svojevrsna ˝patetika˝ je konteksta radi da bude jasno da ne baljezgam i da sam nešto ipak prošao na svojoj koži. Izdvojio bih u nastavku neke od komponenti koje smatram ključnima u trenerskom radu i za koje smatram da su obilježje kvalitetnog trenera. Ovo je moje osobno mišljenje koje ću vjerojatno vremenom korigirati komplementarno sa novim iskustvima i znanjima – vjerujem da bi svaki pojedinac, bilo trener ili sportaš, mogao tu ponešto svojeg dodati, možda i oduzeti.

Karakter osobe i učiteljski poziv
Trener je na prvom mjestu mentor i vodič; sportaši ili rekreativci sa kojima se surađuje ipak treneru daju određenu dozu povjerenja i prepuštaju svoje zdravlje, resurse i dio psihe na manevriranje.

Kao što smo skoro svi imali prilike vidjeti tijekom školovanja postoje brojni profesori i nastavnici koji imaju službene kvalifikacije da su profesori i nastavnici no znanje jednostavno ne znaju prenijeti dalje. Ista problematika je prisutna i u kontekstu trenerskog poziva. Poželjno je da postoji nekakva zdrava kombinacija baratanja znanjem, empatije i humanizma, kreativnosti te čvrstine karaktera da se proces započne, odradi i dovrši po planu uz potrebne korekcije zbog eventualnih nepredviđenih okolnosti. Naravno, individualna komponenta je ovdje također ključna jer svaka osoba će prirodno imati ili karizmu ili ˝klikere˝ za to što radi, empatiju ili već neku drugu komponentu koja će determinirati njezin karakter i koja će prednjačiti u pristupu. To je zapravo super jer nismo svi isti i nekim je ljudima potrebno da netko viče na njih i tjera ih, netko treba emocionalnu potporu, a netko se vodi mentalitetom ˝Ništa me ne zanima, samo me dovedi do cilja.˝.

Također, smatram da kao i svaki profesionalac trener mora imati sposobnost rigorozne objektivnosti u procjeni, vjere u tu procjenu i samog sebe te sposobnost da osobne probleme i životne situacije ostavi po strani u najvećoj mogućoj mjeri u obavljanju svojeg posla.

Teorija i praksa
Recipročna inhibicija, aktivna/pasivna insuficijencija, agonist/antagonist, VO2max itd. itd. Poprilično ˝cool˝ termini od kojih ti se zavrti u glavi. Lijepo je znati što oni znače, dobiti dobru ocjenu na ispitu jer si znao definiciju svega toga naizust od riječi do riječi ili jer znaš da je triceps brachii ekstenzor lakta, a duga glava tricepsa je također i ekstenzor ramena. Pitanje u svemu tome je koliko se zna tog znanja primijeniti u praksi?

Ako već radiš tu lat spravu i znaš cca. kako treba držati šipku i gdje je povući – da li razumiješ mehaniku tog pokreta i znaš li što taj mišić koji ˝gađaš˝ konkretno radi? Poanta svega je da teorija bez prakse i praksa bez teorije ne idu. Ako nešto samo radiš, a nemaš pojma suštinu onog što radiš kako onda znaš da radiš ispravno i sa punim kapacitetom performansa?

Potpuno je drugačija kvaliteta pokreta i konačni efekt odrađenog posla kod nekog na toj lat spravi tko ˝okvirno zna kako raditi na toj spravi˝ u odnosu na nekog tko zna i što je adukcija ramena i kako se taj pokret transferira na lat spravu, nekog tko zna razliku između brzokontrahirajućih i sporokontrahirajućih vlakana, posjeduje znanja o optimalnom omjeru intenziteta i volumena u kontekstu hipertrofije mišića i tko to na kraju sve zna primijeniti na pokret koji se izvodi.

Dakle, koja god metoda treninga da se koristi, sistem treninga, izbor vježbi itd. poželjno je poznavati svoju materiju i znati je praktično i konkretno primijeniti. Svi pokreti i kombinacije vježbi moraju imati svoju svrhu i međusobno se nadopunjavati u kontekstu zadanog cilja i individualnog aspekta osobe sa kojom se radi.

Sve navedeno je u kontekstu prirode članka; naravno da postoje ljudi koje je priroda blagoslovila talentom za sport i koji će prirodno moći neke stvari puno bolje od drugih no većina jednostavno nije u tom kalupu i morat će se više potruditi, a što je više potencijalnih praktično primjenjivih alata na raspolaganju to je lakše ostvariti zadani cilj.

Vlastito mišljenje i kritički pristup
Ova komponenta dolazi sa vremenom i rezultatima; dakako, potrebna je i solidna doza znanja i iskustva da mišljenja uopće možeš razmjenjivati o nekoj materiji. Ono na što aludiram jest da je super držati se provjerenih metoda rada i sistema koji daju rezultat no svaka osoba koja se u nečem zaista izdvaja, bilo to pisanje, gluma, biznis, trenerski posao ili nešto treće, izdvaja se jer njezin proizvod i sistem rada nose poseban ˝energetski pečat˝.

Nisam za slijepo vjerovanje studijama ili nekakvim tezama samo zato jer je dr. mr. sc. to rekao ili zato što ˝svi tako rade˝. Ponekad studije imaju svoje manjkavosti i propuste, a ponekad i jedna drugu pobijaju. Bitan je i kontekst stvari. Primjerice ima studija koja će reći da je puni opseg pokreta iliti ˝ROM˝ najefikasnija metoda izvođenja vježbe u smislu regrutacije mišića, a time i njihove stimulacije – super, to stoji za dobar dio vježbi, ali je kod nekih pokreta problematično.

Primjerice, puni opseg pokreta na čučnju bi time značio nekima i pretjeranu dubinu koja može rezultirati ozljedom ukoliko građa zdjelice i urođeni kapaciteti mobilnosti kukova te osobe to NE dozvoljavaju – a takvih ima jako jako puno. Pojedine izolacijske vježbe su zahvalnije za izvođenje sa ˝nepotpunim˝ opsegom pokreta ukoliko je cilj hipertrofija, odnosno rast tog mišića – dakle, puni opseg pokreta je ponekad relativan pojam. Isti primjeri se mogu uzeti za raspored mišićnih skupina ili pokreta koji će se raditi na tjednoj bazi itd.

Uzmimo kako ima studija koje pokazuju da je sistem prehrane za redukciju potkožnog masnog tkiva u kojem su zastupljena sva tri makronutrijenta superiorniji u odnosu na ketogenu dijetu ili nekakve varijante ˝low carb˝ dijeta (dakle, sistema prehrane u kojima se izbjegavaju ugljikohidrati); ili da je ˝intermittent fasting˝ sistem u kojem se većinu dana ˝posti˝, a sve kalorije konzumiraju u određenom vremenskom opsegu manje efikasan od podjednako raspoređenih obroka kroz dan. Sve to stoji, ali što ako osobi baš paše taj ˝manje efikasan pristup˝ na način da će ga se moći držati, psihički joj lakše proći kroz proces itd. Da, možda performans opadne na treningu, bude određeni postotak izgubljenih mišića više, ali će se bar doći do zadanog cilja. To je bolje nego da se uopće ne dođe do cilja, a samopouzdanje koje dolazi sa tim je baza za usvajanje novih i optimalnijih navika. Korak po korak – teretanski sportovi su maraton, a ne sprint.

Kontekst i prilagodba su ključni bez obzira kosili se oni sa standardnim preporukama ili sa onim ˝studije su pokazale˝. Da odmah bude jasno i da izbjegnem potencijalna gledišta prema članku ala ˝ti se sad tu praviš pametniji od znanosti, tko si ti da tako popuješ?˝, zagovaram znanstveni pristup i sve što ide sa tim, ali zagovaram i integraciju znanstvenog pristupa i ˝ljudskog faktora˝ u svemu tome.

Objektivnost u pristupu i kvaliteta procjene
Paleta ljudi sa kojima će se surađivati će biti ekstremno široka; svaki će pojedinac imati svoje individualne potrebe i karakteristike kojima će se morati prilagoditi. Postoje ljudi koji su tzv. ˝enter klijenti˝ – termin koji sam ˝čuo˝ svojevremeno na teretana forumu; osobe kojima samo kažeš ili napišeš što se mora odraditi i nemaš sa njima natezanja. Jednostavno odrade ono što se mora i kad im napišeš program i plan i lupiš ˝enter˝ znaš da će to biti odrađeno od A do Ž. To su obično ljudi kojima se treneri pohvale u svojim albumima ili na FB stranicama ˝uspješnih transformacija˝, ˝državnih prvaka˝, ˝međunarodnih prvaka˝ itd.

Postoje i ljudi koji su ranjiviji i kojima će trebati više angažmana i potpore i sa kojima se paralelno mora raditi i na samopouzdanju; tu su i usijanije glave kojima će trener biti faktor kontrole kvalitete i onaj koji postavlja granice kako ne bi sami sebe sagorili i vrlo vjerojatno skratili svoju sportsku karijeru.

U tom kontekstu morat će se znati koliko kome energije pružiti, koliki stupanj angažmana i kakvog angažmana jer neće na svima sve djelovati isto. Manje ćeš se morati truditi oko nekog tko je samostalniji i jednostavno odradi sve sam po sebi, a više ćeš se truditi oko nekog tko lakše ˝zaluta˝, nesigurniji je itd. Dakle, individualni faktor je ključan u ovom slučaju.

Problemi u toj cijeloj priči će vrlo lako dolaziti i sastavni su dio procesa; ponekad će se morati donijeti teške odluke poput odustajanja ili ˝biranja svojih bitki˝, bit će tu i konfliktnih situacija jer se sportaši precijene ili podcijene, uglavnom subjektivni faktor ih ponese i zamagli im prosudbu, a trener mora biti ta ˝babaroga˝ koji će ometajuće faktore ostaviti po strani i vidjeti ispravan i optimalan kurs djelovanja te se držati svojih principa u tom kontekstu. U poziciji svojevrsnog vođe mora se pomiriti sa tim da će se donositi odluke koje se neće svima svidjeti, a moraju se donijeti – sposobnost da se to odradi kako spada jednim dijelom i determinira vođu kao vođu.

Mora biti uvijek jasno da ˝ono što se želi raditi˝ vrlo često nije komplementarno ˝sa onim što se MORA odraditi˝ kako bi se ostvario određeni cilj. Upravo razumijevanje ovog koncepta je jedna od osobina koja dijeli kvazi-sportaše koji ne doguraju daleko u odnosu na sportaše koji su sposobni žrtvovati se i biti disciplinirani u radu, a time polučiti i realan uspjeh.

Zdravlje i dugovječnost sportaša kao imperativ
Podnaslov govori sam za sebe. U profesionalnom sportu ili ˝world class˝ sportu ova komponenta je diskutabilna jer malo će koji prvoklasni sportaš pustiti zlato ili potencijalnu pobjedu samo tako, pa i po cijenu toga da sebe ozbiljno ugrozi. No, takav je kontekst situacije jer ti sportaši žive od toga, to im hrani obitelji, a često si mogu i priuštiti tim liječnika koji će to prvoklasnom brzinom dovesti pod kontrolu. Na kraju krajeva (i nažalost) sistem to traži.

Za većinu nas ˝običnih smrtnika˝ bavljenje sportom je ˝rekreativnije prirode˝, odnosno nećemo baš trenirati profesionalne ˝bodybuildere˝, ˝powerliftere˝ ili ˝teretanske sportaše˝. Dakle, nekakve gluposti koje mogu dovesti do ozbiljnih ozljeda se moraju izbjeći po svaku cijenu.
Činjenica je da će biti jako puno loših treninga, loših razdoblja i svakojakih životnih okolnosti koje će kočiti sportaša (a i trenera) u procesu rada i napretka. To je život i treba se pomiriti sa tim.

Trenerova je briga prepoznati te trenutke i djelovati u skladu sa njima – nekad će biti isplativo rizikovati, ali nekad neće. Bilo kako bilo, kad se napravi konačan potez, poslije nema plakanja – ovo prvenstveno mislim u onom negativnom kontekstu jer niti jedan normalan trener neće htjeti nositi na duši ozljedu svojeg sportaša zbog ˝gladi za novim rekordom˝, impulzivnosti ili već nečeg trećeg tome sličnog. Nije dobro ni za profesionalni segment, a pogotovo za moralni – što da ti sportaš mora ležati u bolnici, završi na operaciji ili mu je karijera u sportu uništena? A samo si morao reći na vrijeme ˝OK, ovo ne valja, skidaj te ploče sa šipke, idemo raditi nešto drugo..˝.

Normalno je da čovjeka tjeraju glad za pobjedom, želja da se bude najbolji i da bismo svi htjeli sve ˝nabrzaka˝, ali stvari koje vrijede, istinski vrijede, neće baš tako lako doći i tražit će solidan stupanj žrtve i inteligencije u procjeni.

Rezultat
Kao i prethodni podnaslov i ovaj govori za sebe; ako nema napretka, moraju se mijenjati metode rada. Obično svaki potkovaniji trener ima više isprobanih metoda rada i generalno jedna od njih mora upaliti. Izuzev okolnosti više sile koje ometaju proces napretka poput životnih obveza koje su preiscrpljujuće, lošeg zdravlja, realnog manjka vremena i drugih faktora zbog kojih kontinuitet i realizacija plana nisu mogući, trebao bi postojati vidljiv i opipljiv rezultat rada i uloženih resursa.

Naravno, to neće za svakog biti da bude prvak, najbolji na svijetu ili već nešto slično. Netko ide jako brzo naprijed i naglo skoči pa onda ga ne vidiš dugo vremena da se pomaknuo sa te točke; netko ide pužjim korakom, ali ide. Netko prvo mora razviti određene aspekte karaktera da bi mogao raditi na uspjehu u samom sportu; kod nekih je tehnika problem i brojke neće značajnije skakati dok se korijen problema ne sanira, a to će nekad značiti i nekoliko mjeseci truda. Nekima je tijelo osakaćeno od dugotrajnog krivog pristupa u radu pa se mora prvo to počistiti. To su sve opet individualni faktori no kad se napravi rekapitulacija na jednoj polugodišnjoj ili godišnjoj razini napretka MORA biti.

Ostavio bih ovdje jedan ˝disclaimer˝: kod nekih ljudi, koliko god da se trudiš, jednostavno neće ići i to se ne smije shvatiti osobno ili poražavajuće. Ljudi su ljudi i to je jednostavno tako – odradiš koliko možeš i dokle možeš i ideš dalje. Nekad je pitanje toga da si jednostavno naišao na nekog tko ti je ˝enigma˝ i pristup ti ne radi, mada češće bude situacija da se naiđe na nekog ˝tko puno zuji, a malo meda daje˝.

Interdisciplinarni pristup
Kako nam je stil života takav kakav jest i doba je takvo kakvo jest, trener neće biti samo trener nego će morati proširiti opus svojeg znanja i djelovanja te vrlo često imati ulogu i starijeg brata/sestre, prijatelja, oslonca, psihologa, motivatora, spiritualnog vodiča, terapeuta. Dakle, nekakve osnove psihologije čovjeka su poželjna znanja; lakše se time povezati sa osobom i razumjeti njezinu poziciju.

Isto tako, sjedilački stil života i nezdrave navike uzimaju svoj danak; biti će često nedovoljno poznavati ˝samo˝ materiju po pitanju izbora vježbi, sistema prehrane, suplementacije itd. U većini slučajeva će biti potrebno kombinirati i znanja sa polja terapeutskog rada, dijagnostike i općeg blagostanja u životu. Ako vidiš nekog da ne može ˝pogoditi dubinu˝, upadaju mu koljena prilikom izvođenja čučnja, jedno rame ˝kasni˝ na potisku sa klupe nije baš optimalno ˝nabadati˝ o čemu se tu radi – postoje neki češći uzroci no nailazit će se na one ne baš česte uzroke, a ispravna dijagnostika i korekcija srži problema će tu biti imperativ. Isto tako ako radimo sa nekim tko je u nezdravoj ili ekstremnoj formi depresivan, anksiozan, ima nekakvu varijantu socijalne fobije i sl., a ipak želi raditi na sebi i sve mu je to veliki stres zahvalno je poznavati suplemente i tipove namirnica koji mu mogu pomoći ˝iznutra˝, znati kako pristupiti toj osobi, a da je se ne preforsira u razgovoru i radu itd. (da se ogradim odmah, ne mislim ovdje na teške slučajeve niti na to da trener treba biti psiholog u punom smislu riječi, za to postoje puno kvalificiranije osobe).

Ovo je jedan od najtežih aspekata trenerskog posla, ali i najljepši. S obzirom da je interdisciplinaran, transferira se i na sve ostale segmente života pa tako imamo duplu pobjedu ukoliko se svemu tome zaista posvetimo.

Uživati u procesu
Za kraj sam ostavio nekako univerzalnu komponentu, a to je da se posao koji se radi u cijeloj ovoj priči gleda kao dar života. Život će i tako brzo proći, ne treba žuriti, ganjati sve te rekorde i uspjehe sad i odmah. Isto tako ne treba ni neutješno i vječno žaliti kad te životne okolnosti spriječe ili zakoče u nečem; uvijek treba imati na umu da imamo dar života, opcije, potencijale. Sve to može jako brzo nestati.

Smatram da treba cijeniti sve trenutke i razdoblja života; uživati u onim pozitivnim i uspješnim, a izvlačiti lekcije i rasti iz onih neugodnijih. Jedno bez drugog ne bi išlo. Sve te faze su koraci kroz koje se raste i razvija, griješit ćemo svi – nitko i ništa nije savršeno. Možda je i ta nesavršenost zapravo savršena jer ukazuje na lekciju prihvaćanja nesavršenosti koje smo dobili i njihova transformiranja u nešto što će nositi za nas nekakav značaj. Doprinos transformaciji i rastu osobe u tom kontekstu je i najveći uspjeh trenera u njegovom radu. Sa tom misli bih i završio ovaj članak.