Motivacija i disciplina

Motivacija je tema kojoj se daje poprilična doza pozornosti u svim sferama društva. Od školovanja, preko posla, hobija pa do samoaktualizacije čovjeka aspekt motivacije uvijek tu nađe svoje mjesto kad se piše ili govori o psihologiji uspjeha. U sportu će se naći motivacijskih materijala na izvoz – slika sa citatima, motivacijskih videa i priča – ima toga za gledati i proučavati do mile volje.

Život kao život pruži čovjeku cijelu paletu izazova, prepreka i granica koje treba probiti kako bi se ostvario određeni cilj ili kako bi se mogao nadograditi i unaprijediti kao osoba. Neke od tih situacija se prolaze sa užitkom i uzbuđenjem, ma kako bile teške ili naporne, ali ipak najveći dio njih se proživljava sa knedlom u grlu, podosta nevoljko. Svaka veća promjena i transformacija obično dolaze uz komplementarnu dozu ˝boli˝. Koliko je vrijedan cilj toliko će biti i težak proces.

U tim nezgodnim trenucima možete gledati motivacijskih videa do mile volje, može se netko derati na Vas i motivirati Vas, možete koristiti metode vizualizacije itd. itd. to nikako neće promijeniti rad i trud koji se moraju odraditi.

Sličan kontekst se može primijeniti na treninge i napredak u sportu – svi koji smo dulje u sportu znamo da će biti dobrih treninga i loših treninga; znamo da su ozljede sastavni dio sporta i da će nam praviti probleme bar u jednoj fazi naše sportske karijere. Znamo da će biti dana kad će biti Sizifov posao natjerati se doći i odraditi trening; nekima će proći mjeseci treninga, a neće biti nekakvog ekstra vidljivog napretka; nećemo se moći riješiti nekakvog problema koji nas muči unatoč tome što ulažemo trud iznova i iznova. Možda će nas nekakvo unutarnje uvjerenje ili problemi na emocionalnoj razini limitirati u ostvarenju onog što želimo i sami ćemo sebi biti kočnica. Scenarija je bezbroj, a svi se svode na sljedeće: ˝Što ćeš napraviti kad dođu loši dani?˝.

Za vrijeme težih razdoblja motivacija nije dovoljna, ni izbliza. Bar ne na duge staze. Motivacija nije loša ni nepotrebna; potrebna je jednim dijelom za formiranje ciljeva i želja koje želimo ostvariti. Svi volimo i onaj nalet entuzijazma nakon jače kave ili neke sitnice koja nam se dogodi i podigne nam raspoloženje do mjere da se osjećamo kako možemo apsolutno sve u tom trenutku.
No, realnost je takva da ta stanja ne traju dugo; ne mogu nam biti oslonac. Drugi ljudi nam ne mogu stalno biti oslonac; za nekakvu dugotrajnost, stabilnost i kontinuitet se moramo moći znati osloniti na sebe i svoje snage.

Osloniti se na sebe znači kultivirati vještine posvećenosti, strukture i odgovornosti prema sebi. Smatram da koncept motivacije trebamo zamijeniti konceptom discipline. Disciplina nadilazi motivaciju, ne možemo je tražiti u nekom izvana, ne možemo je popiti ili konzumirati kroz nekakav suplement, materijal ili multimedijalni sadržaj. Moramo je potražiti u sebi i razvijati iznutra – ona je u svima nama kao alat za korištenje.

Kao i svi alati koje nam naša psiha nudi i disciplina se bazira na jednom pitanju – ˝Zašto?˝. Kad se nađe odgovor na to fundamentalno pitanje ˝Zašto?˝, iskra u našem unutarnjem biću se aktivira i počinje rasti; prvo bude sitan plamen, a vremenom postaje vruć, snažan i sjajan oganj. Osoba koja ima odgovor na pitanje ˝Zašto?˝, ali realan i solidan odgovor na to pitanje, odgovor koji je rezultat introspekcije, promišljanja o sebi i poznavanja sebe, ta osoba zna i svoj životni poziv, svoju svrhu i smjer kojim želi ići.

Ako si sportaš i navodno voliš to što voliš, posvećen si tome, da li onda prestaješ biti taj ˝posvećeni i marljivi sportaš˝ kad stvari zaguste ili krenu problemi? Odustaneš? Napraviš od sebe ˝žrtvu okolnosti˝? Ili napraviš potrebne korekcije kako bi ostao na svojem putu u mjeri u kojoj to možeš?

Motivacija i disciplina jesu naizgled slični po svojim mehanizmima djelovanja no osjećaj motivacije je trenutni okidač, prolazna emocija ili vanjski agens, razdoblje kad nam je lagano i ˝kad stvari idu˝ te je podložna promjeni kao vrijednost. Pitanje je i definicije ˝mehanizma motivatora˝ u smislu ˝što ćeš dobiti ako napraviš to i to˝. Tad se ne doživljava onaj najdublji rast i najintenzivnija transformacija. Najintenzivnija transformacija se doživljava kroz loša razdoblja, kad te život sabija, kad doživljavaš ˝neuspjeh˝ te kroz izbore koje tad doneseš.

Takva razdoblja svi imaju, nitko nema kontrolu nad vanjskim okolnostima. Ono nad čim svi možemo i trebamo imati kontrolu smo mi sami – izabrati kako se postaviti i na koji način djelovati najbolje što možemo; izabrati koje bitke voditi i na koji ih način voditi kako bismo dobili konačni rat.

Ovdje dolazi koncept discipline kao ultimativnog alata za uspjeh u bilo kojoj sferi života i ostvarenje onog što želimo. Možda je pomalo i paradoksalno, no kad kultiviramo vještinu discipline, ˝motivaciju˝ nećemo morati tražiti – bit ćemo motivacija sami sebi.

Disciplina je jedna od najtežih učiteljica, ali i jedna od najboljih – konstantno će nam testirati integritet, posvećenost cilju i vjeru u nešto veće od nas. Njezina je lekcija vrlo jednostavna: ˝Ustrajnost, posvećenost i ispravno djelovanje u teškim situacijama je ono što determinira tvoju snagu kao čovjeka. Najveći si (ne)prijatelj sam sebi.˝. U konačnici, prvenstveno sa psihološkog aspekta, jedina ograničenja koja postoje su ona u našim umovima.