Čest i uobičajen obrazac kod sportaša i kod ljudi općenito jest ogromna i neutaživa potreba za pobjeđivanjem i mentalitet ˝Moram biti najbolji!˝.
Lijepo je biti prvi na nekakvom natjecanju ili se isticati među drugima po svojim vještinama i sposobnostima. Nesumnjivo, ima to svoj doprinos samopouzdanju, zdravlju psihe i motivaciji za još više rada i napretka.
No što ako si dopustimo da nas ta potreba i dotični mentalitet progutaju? Mislim pritom na mentalitet ˝Moram biti prvi i najbolji da bih se osjećao dovoljno dobrim.˝, ˝Ako nisam prvi, ne valjam.˝, ˝Moram biti bolji od nje/njega.˝, ˝Pobjeda mi je sve.˝.
Balans je potreban u svemu pa i u natjecateljskom sportu – zvuči kontradiktorno, no na duge staze ima nekakvog smisla.
Imam problem sa tim kad ljude pokreće jedino to da mogu reći da su bili bolji i superiorniji od nekog. Imam problem sa tim kad ljudima njihovu samovrijednost i način na koji gledaju sebe determinira to da im netko okači zlatnu medalju oko vrata i kaže ˝Majstore, svaka čast!˝. I imam problem sa tim kad ljude žeđ za pobjeđivanjem proguta do mjere da zapostave puno drugih bitnih stvari u životu i u jednoj si mjeri stavljaju budućnost na rizik potencijalno krivim odlukama.
Slava je prolazna, puno tih stvari oko reflektora, pozornice, hvalospjeva su prolazne – jedan dan te svi hvale kako si brutalan, drugi dan niti ne znaju tko si. A mi smo oni koji ćemo svaki sekund života provesti sa samima sobom. Nećemo pobjeđivati zauvijek niti ćemo uvijek biti najbolji – niti sad nismo nužno najbolji, ima nas 7 milijardi na svijetu, uvijek će biti netko bolji. Nekad će nas splet okolnosti zeznuti pa nećemo dati najbolje od sebe – svašta se desi. Problem je kad se vežemo za nešto toliko jako da o tome ovisimo – no, tema vezanosti je već tema za sebe.
Lijepo je pobjeđivati, i ja to volim, osjećaj je super i treba si ga priuštiti – jedino sam skromnog mišljenja da nam primarni fokus, kad je pobjeđivanje u pitanju, treba biti pobjeđivanje sebe i svojih limitacija. Jedina osoba s kojom ćemo provesti svaku milisekundu svojeg života smo mi sami – jedino možemo postati najbolja verzija sebe. I na samim natjecanjima ne možemo kontrolirati konkurenciju niti njihove pripreme – možemo samo dati najbolje što imamo pa što bude. Nije kraj svijeta ni ako omanemo – poraz je ljudski koncept koji treba maknuti iz svijesti i transformirati ga u kontekst lekcije. ˝Pobijedili˝ ili ˝izgubili˝, život uvijek ide dalje – bitno je što izvučemo kao pouku iz lekcija koje nam život nudi.
Najteža i najveća pobjeda je pobjeda nad samim sobom.